Jedinica Šakali
bila je deo 177. VTO Peć koji je bio potčinjen 125. mtbr. Prema pravilima međunarodnog prava, Dragan Živanović
je kao komandant 125. mtbr imao obavezu da preduzme sve neophodne mere da
spreči zločin u Zahaću/Zahaq, odnosno da nakon saznanja za zločin, počinioce
tog zločina prijavi organima krivičnog gonjenja.

Prema „Planu
angažovanja združenih sastava“ komande Prištinskog korpusa izdatom 25.
aprila 1999. godine, 177. VTO je jedinica koja je potčinjena komandi 125. mtbr u sledećim
aktivnostima i zadacima:
„1. Jedinstveno i neprekidno komandovanje, sadejstvo i neprekidno
funkcionisanje sistema veza.
[...]
Otkrivanje
i uništavanje preostalih ŠTS
[šiptarsko-terorističkih snaga] i potpunu kontrolu teritorije u zoni
odgovornosti.
[...]
8. Asanaciju bojišta a preko organa MUP-a i loklanih organa vlasti.
[...]
10. Preduzimanje mera u cilju sprečavanja nereda, nediscipline, pljačke,
samoudaljavanja, paljevine, maltretiranja i dr. vrste krivičnih dela u jedinici
i na teritoriji u zoni odgovornosti...“

Komanda 125. mtbr je 24. aprila
1999. godine izdala naređenje upućeno (između ostalog i) 177. VTO kojim se
traži „potpuno uspostavljanje borbene kontrole teritorije“. Naređenje je
potpisao Dragan Živanović. U delu naređenja „Procene ŠTS [šiptarsko-terorističkih snaga] u zoni odgovornosti brigade“:
„U rejonima sela Blagoje, Naklno, Zabrđe, Osoje, Ćuška, Zahač takođe se nalaze oko 100 lica
koja su izvodila b/d [borbena dejstva] protiv naših snaga, a sada se kao civili
nalaze u rejonima svojih sela.“

Ovo
naređenje predstavlja
eklatantno kršenje međunarodnog humanitarnog prava jer se njime civili
predstavljaju kao legitimne mete napada, odnosno njime se ne pravi razlika
između boraca i civila, što predstavlja eklatantno kršenje Ženevskih konvencija
i njihovih dodatnih protokola.
Pripadnici 177. Vojno-teritorijalnog odreda (VTO) i teritorijalne odbrane (TO) su nakon zločinâ u selu
Pavljane asfaltnim putem Peć -Priština došli u Zahać. Seljanima su naredili da izađu
iz kuća i da se okupe u centru sela, kod prodavnice Ahmeta Mehmetija.
Okupljenim meštanima vojnici su naredili da krenu ka
Peći. Kada je kolona sa kamionima i traktorima stigla do raskrsnice između
Pavljana i Zahaća, kod auto-servisa „Kuqi“, vojnici su sa traktora i
kamiona počeli da izdvajaju vojno sposobne muškarce. Ženama, deci i starima su
naredili da nastave put ka Peći. Iz kolone je izdvojeno 18 muškaraca. Meštani
kojima je bilo dozvoljeno da idu ka Peći, videli su da su vojnici izdvojene
muškarce prislonili uz zid auto-servisa „Kuqi“ i držali ih na nišanu.
Nakon toga, vojnici su izdvojenim muškarcima naredili
da uđu u kanal auto-servisa. Tu su ih streljali pucajući iz automatskih pušaka.
Niko od muškaraca nije preživeo.
Žene, deca i starci koji su proterani iz Zahaća istog
dana su se vratili u selo jer im pripadnici srpskih snaga na punktu u
Vitomirici [opština Peć] nisu dozvolili da idu prema Peći. U kanalu
auto-servisa „Kuqi“, pronašli su tela muškaraca. Posle nekoliko minuta, u
auto-servis su došli pripadnici VJ u zelenom džipu. Zabranili su meštanima da
uzmu tela i naredili im da odu svojim kućama. O sudbini tela porodice nisu
znale ništa sve do 2002. godine, kada su saznale da su tela pronađena na
groblju obližnjeg sela Ruhot [opština Peć].
Tog dana su pripadnici VJ ubili još četvoro muškaraca u svojim kućama u Zahaću
Zoran Rašković, pripadnik Šakala, jedinice 177. VTO Peć, bio je u Zahaću 14. maja 1999.
godine. Nije video ubistvo u auto-servisu „Kuqi“. U predmetu Ćuška svedočio je o drugim kriminalnim
radnjama pripadnika Šakala:
„Dakle, ja se sećam kroz
neke scene tog Zahaća, znam da smo ušli s te donje strane i znam da je druga
grupa ušla s gornje strane [...] Sad imam scenu iz tog Zahača, jer ja i posle
12 godina... mi smo već u nekom stanju transa, ja ne znam da li je neko
normalan više, ali smo ušli u Zahač takvi kakvi smo. Ima jedan iz Kragujevca,
njih ja mislim dvoje-troje-četvoro se pridružilo iz Kragujevca tih dana, jedan
dečko iz Kragujevca jaše magare i ispaljuje iz kalaša, du-du-du-du kao u crtanom
filmu, i ja pitam Srećka Popovića šta radi ovaj. Kaže meni Ćale [Srećko
Popović]: ’Pusti ga, to momak, to momče sebi daje odušak.’ [...] ako je na
takav način momče daje odušak, e onda znate kakvi smo stigli u Zahač. I za
razliku od Ćuške gde je bilo nešto i organizovano, u Zahaču kud koji mili moji.
U grupe od 3, 4, upada se po kućama, pali se, odista nisam video masovno
ubistvo da je bilo, nisam video neko masovno streljanje, ali su se odvajali. To
se uđe - Ranko Bosanac [Momić], Vampir, Siniša, Lekić, Mrtvi [pok. Nebojša Minić] posle, uđu u neko dvorište, Ranko konkretno, pa ono sa ponjavom,
šatorskim krilom, da vade sve iz džepova. Tu se uđe u jedno dvorište dve kuće
već ih ima 20-30 unutra, da se trpa to, da se izbacuje zlato...
[...]
Dva ubistva koja pamtim:
jedan lik iz teritorijalne odbrane koji se tu priključio, znam da je nosio ’ruf’,
onu antenu na leđima, sasvim okej mislim, ali u toj atmosferi, gde sam ono
stao, sa magarcem gde Juri upucava dva Šiptara, to sam video. Isto tako Srećko
Popović sa Šumadijom [Milojko Nikolić] kod ambara ubija opet za Srbiju nekog
Šiptara i pali ceo stog sena. Možda ima još, ali to su te neke scene iz
Zahača.“
*Opis zločina je zasnovan na izjavama preživelih žrtava zločina, očevidaca i članova porodica žrtava datim Fondu za Humanitarno pravo, nacionalnom sudu ili Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ); forenzičkim izveštajima; presudama i transkriptima sa suđenja pred MKSJ, medijskim izveštajima i drugim dokumentima.