
Ratnom dnevniku 549. mtbr za dan 11. april 1999. godine
zapisano je: „Saznalo se da u s. Ljubiždu Has boravi oko 20 terorista.“

„Obaveštajnoj informaciji“ od 14. aprila 1999. godine,
koju je Božidar Delić kao komandant 549.mtbr uputio Prištinskom korpusu, stoji:
“Radom obaveštajnih organa u rejonu sela Ljubižda Has uočena je grupa
naoružanih ljudi, 10 do 15. U selu su držali meštane, žene, decu i starce kao
taoce. Dana 13. aprila izvršen je pretres terena i u selu pronađeni meštani,
oko stotinu.”

Pošto su srpske snage pucale u pravcu sela Ljubižda Has u
periodu 30. mart-12. april 1999. godine, pojedini meštani su napustili svoje kuće
i skrivali su se u šumi u delu sela zvanom Deliuj. Dana 12. aprila 1999.
godine, nakon što su srpske snage primetile da su meštani sakriveni u šumi,
opkolile su šumu i zarobile sve koji su se nalazili na pomenutom mestu.
Odvojile su žene od muškaraca i 15 muškaraca sprovele dalje od žena i streljale
ih. Ovom streljanju je prisustvovala i S. K, kojoj su ovom prilikom ubijeni muž
Q.K i dever Sh.K, kao i M.N. kojoj su takođe ubili muža O.N.i devera I.N.
Prema tvrdnjama meštana Ljubižde Has, pošto su streljali 15
muškaraca na mestu D. pripadnici srpskih snaga su ženama i deci naredili da se
vrate u selo Ljubižda Has gde su ih držali još nekoliko sati a potom su u selo
doveli i muškarce koje su pronašli u šumama. Zatim su ih sve sproveli u zaselak
D., gde su njih oko 100 držali zatočene u nekoliko kuća i štala. Posle nekoliko
dana, strpali su žene, decu i neke muškarce u autobuse i kamione, te ih odvezli
do granice sa Albanijom, gde su im oduzeli sva identifikaciona i sva druga lična
dokumenta I proterali ih u Albaniju. Zadržali su grupu od 38 muškaraca koji su
tada poslednji put viđeni živi. Pripadnici srpskih snaga odveli su ih u pravcu
sela Mazrek (opština Prizren).
U julu 1999. godine, nakon povratka iz Albanije, porodice
15 Albanaca koje su pripadnici VJ ubili na mestu Deliuj 12. aprila 1999.
godine, pronašle su njihova tela na mestu gde su i ubijeni. Posmrtni ostaci
tela 31 Albanaca od ukupno 38 koje su srpske snage izdvojile od ostalih
Albanaca i odvele u nepoznatom pravcu, otkriveni su i ekshumirani u septembru
1999. godine, u mestu Gurišta, koje se nalazi između sela Mazrek, sela Planeja
i sela Miljaj, opština Prizren. Preostalih sedam muškaraca se još uvek vode kao
nestala lica.
Za vreme svedočenja Božidara Delića u predmetu Milošević,
prikazana su dva snimka na kojima
govori M.N. Prvo je prikazan snimak Radio-televizije Srbije
(RTS) od sredine aprila 1999. godine u kojem M.N. govori da OVK Albancima nije
davao hranu i da su izbegli Albanci bili gladni, a da se onda pojavila VJ i
spasla Albance, dala im hranu i sačuvala ih od OVK.
Potom je tužilac Džefri Najs prikazao snimak razgovora koji
je posle NATO bombardovanja SRJ obavio
istražitelj MKSJ sa M.N. u kojem ona objašnjava kako je
izjavu RTS-u dala pod prinudom:
„Odveli su me na jedno polje i rekli su mi da moram da kažem
sve šta mi oni budu rekli. Plašila
sam se, i onog trenutka kada su fokusirali kameru, moje
dete je došlo iza mene. Jedno civilno lice je prišlo mojoj ćerki, odveo je i
rekao joj ‘nemoj da se plašiš’ i dao joj dve bombone. Meni je rekao da nastavim
da izgovaram one reči koje mi je rekao. To mi je dva puta rekao, ali ja to
jednostavno nisam mogla da uradim. Treći put me je ponovo to pitao, ali onog
trenutka kada su počeli da snimaju, ja jednostavno to nisam mogla da kažem,
nisam mogla da izgovorim te reči. Ponovo su mi to rekli četvrti put, ali
jednostavno i dalje nisam mogla to da uradim, jer sam bila bez vazduha. Onda su
mi rekli ‘ili ćeš da počneš ili ćemo da ti ubijemo ćerku’. Nisam znala šta da
uradim, samo sam pogledala u stranu da vidim šta joj rade. Moju ćerku su odveli
bliže njima i stavili su joj nož pod grlo i onda su mi rekli ‘ili ćeš da govoriš
ili ćemo joj odseći glavu’ [...] Rekli su nam da nas je mučila OVK, ali ja
nisam znala šta je OVK, budući da nikada nisam videla njihove uniforme. Rekli
su mi da moram da kažem da su nas mučili, da nam OVK nije dozvolila ništa da
pijemo ili da jedemo, a da kada je stigla jugoslovenska vojska, da su oni
prisilili OVK da ode, da napusti selo i onda nam je jugoslovenska vojska
pomogla. Ja sam to morala da kažem. U suprotnom bi mi ubili ćerku [...] Kada
sam počela da govorim, pustili su je.“
Pošto je odgledao ovaj video snimak, Delić je osporio
istinitost ove izjave Mihre Nerjovaj, uz obrazloženje da ona živi na Kosovu te
da zbog pritiska OVK „ne može [...] govoriti lepo“ o srpskim snagama.
U nastavku svedočenja Delić je prihvatio tužiočevu
sugestiju da su na području sela Ljubižda Has delovale jedinice iz sastava 2.
motorizovanog bataljona.