OSK pozadina

Operacija skrivanja tela

„Ja nisam bio zabrinut što moram da obavim taj zadatak, jedino sam se iznenadio što me je lično general pozvao, ali nisam mislio da tu ima mesta za sumnju, pošto je on rekao da će tela biti identifikovana i sahranjena posle rata.“

Svedok K-87, pripadnik MUP-a Srbije

 

„Nema leša, nema zločina“

Predsednik Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević je na sastanku održanom u njegovom kabinetu, u martu 1999. godine, naložio ministru unutrašnjih poslova Vlajku Stojiljkoviću „preduzimanje mera kako bi se uklonili svi tragovi koji mogu da ukažu na postojanje dokaza o izvršenim zločinima“ koje su srpske snage počinile na Kosovu. Sastanku su prisustvovali i načelnik Resora državne bezbednosti (RDB) MUP-a Srbije Radomir Marković i načelnik Resora javne bezbednost (RJB) MUP-a Srbije Vlastimir Đorđević.

Ubrzo nakon toga, u kabinetu Vlajka Stojiljkovića održan je drugi sastanak, na kojem je Stojiljković za izvršenje Miloševićevog naloga odredio načelnika Uprave kriminalističke policije (UKP) MUP-a Dragana Ilića i načelnika RJB Vlastimira Đorđevića.

Na trećem sastanku, koji je održan tokom aprila 1999. godine u Kabinetu načelnika RJB Đorđevića, dogovoreno je da se za potrebe asanacije terena radnicima policije uputi „stručna pomoć“ iz UKP-a. Po rečima načelnika UKP-a Dragana Ilića, u izvršenju zadatka značajnu pomoć pružio mu je pukovnik MUP-a Goran Radosavljević Guri sa svojim ljudima.

 

Izjava Slobodana Borisavljevića, šefa kabineta Vlajka Stojiljkovića, data Radnoj grupi [Đorđević, dokazni predmet P390]

 

U maju 1999. godine održan je još jedan sastanak koji je organizovao Slobodan Milošević i kojem je prisustvovao i zamenik ministra policije Obrad Stevanović. U Stevanovićevom dnevniku u vezi sa tim sastankom između ostalog stoji: „Predsednik“, a zatim ispod toga: „Nema leša, nema zločina“.

 

Isečak iz dnevnika Obrada Stevanovića, strana 88 [Milošević, dokazni predmet D299.440]

 

Slučaj Hladnjača

Dana 4. ili 5. aprila 1999. godine, lokalni ribar je policiji u Kladovu javio da je iz Dunava kod mesta Tekija isplivao tovarni sanduk kamiona. Na lice mesta ubrzo je izašao kriminalistički tehničar Boško Radojković zajedno sa roniocem Živadinom Đorđevićem. Đorđević je „nakon zaranjanja u vodu“ video da se radi o kamionu-hladnjači marke „mercedes“. Primetio je da je u bravi još uvek bio ključ, a na papučici gasa „kamen težine oko 5 kilograma“.

 

Službena beleška Radne grupe MUP-a Srbije o razgovoru sa Živadinom Đorđevićem, roniocem [Đorđević, dokazni predmet P399]

 

 

Sutradan je hladnjača dizalicom izvučena na obalu, sanduk je otvoren i prisutni su videli naslagane leševe u kamionu. Na vratima vozila pisalo je „PIK – Progres Eksportna klanica – Prizren“. Na licu mesta su tada bili predstavnici opštinskih policijskih i sudskih organa, koji su o tome obavestili svoje nadređene. Već tog dana se dogovaralo na koji način da se ovaj događaj sakrije od javnosti.

Trećeg dana u akciju su se uključili policijski načelnici iz Bora Časlav Golubović i Toma Miladinović, koji su održali sastanak na kom su bili i pripadnici Državne bezbednosti. U toku sastanka, Golubović je razgovarao telefonom sa Vlastimirom Đorđevićem, od kojeg je dobio nalog da se tela iz hladnjače tokom noći pokopaju na području Kladova. Pošto to nije bilo logistički izvodljivo, Đorđević je izdao novi nalog da se tela prebace u Beograd.

 

Službena beleška Radne grupe MUP-a Srbije o razgovoru sa Časlavom Golubovićem, policijskim načelnikom [Đorđević, dokazni predmet P396]

 

U hladnjači je pronađeno 83 tela i tri glave, što je u dve ture kamionima prebačeno u Batajnicu kod Beograda. Kamione su vozili vozač MUP-a Božidar Protić i lični vozač Časlava Golubovića Ljubinko Ursuljanović, sa policijskom pratnjom. Hladnjača je prevezena uz pomoć vučnog voza u Nastavni centar MUP-a u Petrovom Selu i tamo uništena eksplozivom. Akcija izvlačenja hladnjače i prebacivanja tela u Batajnicu koordinirana je iz vrha policije, a u njoj je učestvovao veliki broj pripadnika resora javne i državne bezbednosti, kao i jedan broj civila iz Javnog preduzeća „Komunalac“ i Hidroelektrane „Đerdap“. Vlajko Stojiljković i Vlastimir Đorđević proglasili su ceo slučaj državnom tajnom i u svrhu prikrivanja zločina pokrenuli akciju „Dubina II“.

Zaječarske novine Timočka krimi revija objavile su 15. septembra 1999. godine priču o hladnjači sa leševima koja je isplivala kod Tekije. Međutim, tada nije došlo do istrage, niti do bilo kakve reakcije institucija.

Timočka krimi revija, 15. septembar 1999. godine [Đorđević]

 

Nakon promene vlasti, 1. maja 2001. godine, Timočka krimi revija objavila je drugi tekst o istom događaju pod naslovom „50 leša u hladnjači – državna tajna“. Članak prenosi ispovest ronioca Živadina Đorđevića o otkrivanju hladnjače i ističe da je o tome „bila obaveštena policija, javni tužioci (okružni i opštinski), istražne sudije i sam policijski vrh MUP-a Srbije“, nakon čega je „slučaj proglašen državnom tajnom“.

Timočka krimi revija. 1. maj 2001. godine [Šainović i dr., dokazni predmet P565]

 

Nedelju dana kasnije, ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović oformio je radnu grupu sa zadatkom da istraži navode o postojanju masovnih grobnica na teritoriji Srbije. Rezultati rada Radne grupe MUP-a objavljeni su u dva dokumenta: Informacija od 25. maja 2001. i Informacija II od 26. juna 2001. godine. Ovim dokumentima javnosti su predstavljeni nalazi istrage o hladnjači otkrivenoj u Dunavu kod Tekije, ali i o celoj operaciji prevoza tela sa Kosova i njihovog pokopa u tajne masovne grobnice u Srbiji. Operativna saznanja o planiranju operacije do kojih je došla Radna grupa, a koja su izložena u dokumentu Informacija, potvrđena su izjavom Radomira Markovića, datom 2. juna 2001. godine.


 
Članovi Radne grupe MUP-a: 
Dragan Karleuša, zamenik načelnika Uprave kriminalističke policije (UKP) MUP-a Srbije i šef radne grupe;
Dragan Furdulović, radnik Odeljenja za kontrolu zakonitosti u radu III odeljenja UKP;
Vladimir Dabić;
Bora Banjac, šef Odseka za imovinske delikte II odeljenja UKP;
Milorad Veljović, načelnik Odeljenja za unapređenje operativnog postupanja i kontrolu zakonitosti u radu UKP.

 

O prevozu tela ubijenih albanskih civila sa Kosova u Srbiju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i pred domaćim sudom i istražnim organima, najiscrpnije je govorio bivši vozač MUP-a Božidar Protić, ali je detaljno svedočio i Čedomir Šakić, policajac koji je bio u Protićevoj pratnji.

Pored toga što je vozio jedan kamion sa telima od Tekije do Batajnice, Protić je u još tri navrata prevozio leševe sa Kosova do masovnih grobnica u Srbiji: oko 17 tela od sela Janjevo do Petrovog Sela; više od 50 tela iz južnog dela Kosovske Mitrovice, takođe do Petrovog Sela; i oko 500 tela u kamionu koji je preuzeo u Prištini i odvezao ga do Batajnice. Po Šakićevom sećanju, bilo je četiri, a ne tri ture prevoza leševa sa Kosova u Srbiju. Njegovo svedočenje u vezi sa preostale tri ture uglavnom se poklapa sa Protićevim navodima, osim što je on naveo drugačiji redosled. Protić je postupao po naređenju generala Petra Zekovića, a Šakić po naređenju pukovnika Mladena Šipovca.

Izbor dokumenata

 

Masovne grobnice u Srbiji

Od 2001. godine, na teritoriji Srbije otkriveno je pet lokacija na kojima se nalaze masovne grobnice sa ukupno 948 tela Albanaca ubijenih na Kosovu 1999. godine, prevashodno civila.

Batajnica

Batajnica je naselje nadomak Beograda. U blizini naselja „13. maj“, koje je smešteno na pola puta između Zemuna i Batajnice, 1999. godine nalazio se Centar za obuku Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ), u to vreme jedinice RJB MUP-a Srbije. Centar „13. maj“ postoji i danas i svrha mu je nepromenjena. 

U Centru „13. maj“ je između 2001. i 2003. godine otkriveno osam masovnih grobnica sa posmrtnim ostacima ukupno 744 osobe. Forenzičari su utvrdili uzrok smrti za 535 slučajeva iz masovnih grobnica Batajnica i Perućac, pri čemu su ustanovili da je 531 osoba umrla od strelnih rana iz vatrenog oružja, od čega njih 300 od strelnih rana u predelu glave.

Kosovo Polje (opština Kosovo Polje)

Pripadnici MUP-a Srbije su u Kosovu Polju, u periodu od 24. marta do 1. aprila 1999. godine, ubili najmanje 56 civila, od čega 15 žena i četvoro dece.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 30 žrtava iz Kosova Polja.

Suva Reka (opština Prizren)

Pripadnici policije Slađan Čukarić, Radovan Tanović, Miroslav Petković i Milorad Nišavić su, po naređenju komandira Radojka Repanovića, u piceriji „Kalabrija“ u Suvoj Reci 26. marta 1999. godine ubili 49 članova porodice Berisha, među kojima je bilo 12 punoletnih muškaraca, a ostalo su bile žene i deca.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 24 člana porodice Berisha.

Landovica (opština Prizren)

Tokom zajedničke akcije Vojske Jugoslavije (VJ) i MUP-a koju je predvodila 549. motorizovana brigada (mtbr) VJ, u Landovici je 26. marta 1999. godine ubijeno 17 civila, među kojima pet žena i sedmoro dece.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci šest žrtava iz sela Landovica.

Brežanik (opština Peć)

Tokom zajedničke akcije VJ i MUP-a, u Brežaniku je 27. marta 1999. godine ubijeno najmanje 48 civila, među kojima i dve žene.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 40 žrtava ubijenih u Peći.

Ljubenić (opština Peć)

Dana 1. aprila 1999. godine u selu Ljubenić je ubijeno 48 civila. Za ovaj zločin su, pre više od 10 godina, pred Višim sudom u Beogradu optuženi pripadnici vojne formacije „Šakali“, koja je bila deo 177. vojnoteritorijalnog odreda (VTO) 125. mtbr VJ, ali postupak i dalje nije okončan. U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 29 žrtava iz Ljubenića.

Slovinje (opština Lipljan)

Pripadnici MUP-a i paravojnih formacija su u Slovinju, 15. i 16. aprila 1999. godine, ubili 40 civila, među kojima šest žena.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 15 žrtava iz Slovinja.

Nakarade (opština Kosovo Polje)

Pripadnici MUP-a i maskirani ljudi u vojnim uniformama sa trakama oko ruku su 21. aprila 1999. godine uhapsili 16 muških članova porodice Mirena i odveli ih u nepoznatom pravcu.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci svih 16 žrtava iz sela Nakarade.

Operacija „Reka“ (opština Đakovica)

U operaciji „Reka“, 27. i 28. aprila 1999. godine, ubijeno je najmanje 348 civila, od kojih 36 dece, u Meji, Korenici, Dobrošu, Ramocu i drugim selima u okolini Đakovice. U toj operaciji su učestvovale: 549. mtbr VJ, 63. padobranska brigada VJ, 52. bataljon vojne policije, 52. artiljerijsko-raketna brigada VJ, 113. VTO, pripadnici SUP-a Đakovica, nekoliko odreda posebnih jedinica policije, kao i jedan broj paravojnih jedinica.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 309 žrtava operacije „Reka“.

Đakovica (opština Đakovica)

Tokom zajedničke akcije VJ i MUP-a, između 7. i 11. maja 1999. godine, u Đakovici je ubijeno 90 civila.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 77 žrtava iz Đakovice.

Vučitrn (opština Vučitrn)

Dana 22. maja 1999. godine, 71 civil, među kojima četiri žene i šestoro dece, proterani su iz svojih kuća, a zatim izvedeni iz izbegličkog konvoja na izlazu iz Vučitrna i streljani na više lokacija u gradu. Ove zločine su počinili pripadnici VJ i MUP-a u zajedničkoj akciji.

U Batajnici su ekshumirani posmrtni ostaci 66 žrtava iz Vučitrna.

Tela žrtava su sa mesta zločina odnošena u organizaciji vojske i policije i uz korišćenje njihove logistike, a neretko su za te potrebe angažovani i pripadnici lokalnih komunalnih preduzeća i njihova vozila, kao i tamošnji civili i pripadnici teritorijalne odbrane (TO).

Pre nego što su prevezena u Batajnicu, neka od tela su bila zakopana na Kosovu: na strelištu VJ kod sela Koriša i Ljubižda u opštini Prizren (tela žrtava iz Suve Reke, a po nekim iskazima i iz Landovice), na nekoliko lokacija u okolini Đakovice (tela žrtava iz Meje, Korenice i drugih sela iz doline Reka), kod mosta u Bistražinu, na groblju u Brekovcu, u selu Guska i njenoj okolini, pored pruge u selu Nakarade. Neke od žrtava su bile prvobitno pokopane u pojedinačne grobnice (na primer, u selu Slovinje), iz kojih su tela kasnije iskopana i odvezena u Batajnicu.

Tela su dovožena kamionima u Batajnicu od 6. aprila 1999. godine do kraja aprila, a najverovatnije i početkom maja 1999. godine, u najmanje šest navrata. Jame su iskopavali zaposleni u MUP-u i potom u njih pokopavali tela. Tokom pokopavanja, u Centru „13. maj“ bili su prisutni uniformisani policajci i najmanje jedan pripadnik Državne bezbednosti koji je svedoku K-88 rekao „da bi mogao biti ubijen“ ako bude pričao o pokopu leševa.

Izjava svedoka K-87, pripadnika MUP-a Srbije [Đorđević, dokazni predmet P1415]

Izbor dokumenata

Petrovo Selo

Petrovo Selo je naselje u opštini Kladovo na istočnoj strani planine Miroč. U Petrovom Selu se 1999. godine nalazio Nastavni centar MUP-a gde su obučavani pripadnici Posebnih jedinica policije, a u određenim periodima prisutni su bili i pripadnici Jedinice za specijalne operacije Državne bezbednosti.

U blizini Nastavnog centra, od 25. do 28. juna 2001. godine otkrivene su dve masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 75 osoba, a UNMIK-ova kancelarija za nestala lica i sudsku medicinu navela je da je primila 61 telo sa te lokacije. Od tog broja, utvrđeno je da su 53 žrtve stradale od vatrenog oružja, a njih 20 je ubijeno pucnjima u glavu.

Izbica (opština Srbica)

U zajedničkoj akciji VJ i MUP-a, u Izbici je 28. marta 1999. godine ubijeno najmanje 115 civila, od kojih tri žene.

U Petrovom Selu su ekshumirani posmrtni ostaci 29 žrtava iz Izbice.

Opština Glogovac

Pripadnici VJ su od 30. aprila 1999. godine držali u zarobljeništvu najmanje 14 muškaraca iz okoline Glogovca, najpre u selu Krajkovo, a zatim u selu Globare. Zarobljenici su poslednji put viđeni 14. juna 1999. godine u Globaru, kada su ih pripadnici VJ kamionima odvezli u nepoznatom pravcu.

U Petrovom Selu su ekshumirani posmrtni ostaci 13 žrtava koje su poslednji put viđene u selu Globare.

Planina Beleg

Na planini Beleg 24. i 25. maja 1999. godine ubijeno je 15 pripadnika OVK koji su upali u zasedu srpske vojske.

U Petrovom Selu su ekshumirani posmrtni ostaci 14 pripadnika OVK ubijenih na planini Beleg.

Petrovo Selo (opština Kladovo)

U Nastavnom centru MUP-a u Petrovom selu ubijena su braća Mehmet, Agron i Ylli Bytyqi, nepoznatog dana nakon 8. jula 1999. godine. Braća Bytyqi su u vreme ubistva bili u rukama policije, a Nastavnim centrom je u to vreme upravljao Goran Radosavljević Guri.

U Petrovom Selu su ekshumirani posmrtni ostaci sve trojice braće Bytyqi.

Krnjince (opština Klina), Kraljane (Đakovica), Donji Obilić (Srbica), Krajkovo (Glogovac) i grad Glogovac

U Petrovom Selu su ekshumirani posmrtni ostaci sedam žrtava sa ovih lokacija.

U Nastavni centar MUP-a u Petrovom Selu tela su dovožena dva puta. Oba puta ih je dovezao Božidar Protić – 13 tela je preuzeo iz sela Janjevo kod Prištine, a oko 50 tela je dovezao iz Kosovske Mitrovice. 

 

Izjava Božidara Protića [Šainović i drugi, dokazni predmet P2816]

U ovom periodu, obuku u Nastavnom centru u Petrovom Selu vodio je član štaba MUP-a i komandant Operativno-poternih grupa Goran Radosavljević Guri. Kada je Protić dovezao tela prvi put, Radosavljević i negovi pomoćnici Sreten Popović i Radomir Đerić su bili prisutni u Nastavnom centru i upućeni u operaciju premeštanja tela. Pokopavanje u Centru ogranizovao je Đerić. 

Izbor dokumenata

Jezero Perućac

Jezero Perućac nalazi se u opštini Bajina Bašta u zapadnoj Srbiji. U blizini jezera je 6. septembra 2001. godine otkrivena masovna grobnica. 

Iz masovne grobnice kod jezera Perućac ekshumirani su kompletni ili nekompletni posmrtni ostaci 84 osobe. 

Đakovica (opština Đakovica) 

U zajedničkoj akciji VJ i MUP-a, u gradu Đakovici je 31. marta i 1. aprila 1999. godine ubijeno najmanje 47 civila, među kojima dve žene.

Kod jezera Perućac ekshumirani su posmrtni ostaci 30 žrtava ubijenih u Đakovici.

Kraljane (opština Đakovica) 

Pripadnici VJ i MUP-a su od 2. do 4. aprila 1999. godine ubili 83 civila na izlasku iz sela Kraljane.

Kod jezera Perućac ekshumirani su posmrtni ostaci 19 žrtava iz Kraljana.

Dečani (opština Dečani) 

U masovnoj grobnici kod jezera Perućac pronađeno je i telo Ahmeta Sokolaja (1930) koji je ubijen u policijskoj stanici u Dečanima, 4. aprila 1999. godine.

Neutvrđenog dana u aprilu 1999. godine, u toku noći, pripadnik rezervnog sastava RDB Milan Maksimović obavestio je komandira Odeljenja unutrašnjih poslova Bajina Bašta Slavka Petrovića da kod brane hidroelektrane u jezeru Perućac plivaju leševi. Petrović je o svemu odmah izvestio načelnika SUP-a Užice Đorđa Kerića, a Kerić je pozvao svog nadređenog – Vlastimira Đorđevića. Đorđević je izdao naređenje da se „preduzmu mere oko asanacije“ i da se o celoj situaciji ne obaveštavaju nadležni tužilac i istražni sudija. 

U dvodnevnoj akciji vađenja tela i njihovog pokopavanja u masovnu grobnicu u blizini mesta gde se reka Derventa uliva u jezero Perućac učestvovalo je više policijskih službenika i civila sa područja Užica i Bajine Bašte, a korišćeni su mehanizacija i druga pomoćna sredstva preduzeća „Elektroizgradnja“ iz Bajine Bašte, kao i oprema lokalne hidroelektrane. Đorđević je bio redovno obaveštavan o ovoj akciji, a u svom svedočenju pred MKSJ naveo je da je o situaciji sa telima u jezeru Perućac izvestio Vlajka Stojiljkovića.

Izbor dokumenata

Rudnica

Selo Rudnica nalazi se u opštini Raška u južnoj Srbiji, u blizini graničnog prelaza Jarinje. Lokalitet napuštenog kamenoloma u blizini sela istraživan je više puta počev od 2007. godine, a prvi posmrtni ostaci otkriveni su 13. decembra 2013. godine. 

Tokom iskopavanja koja su trajala do 22. avgusta 2014. godine, u grobnici u su otkrivena 52 tela civila.

Rezala (opština Srbica)

U akciji VJ i MUP-a u Rezali, sprovedenoj pod komandom 37. mtbr VJ, 5. aprila 1999. godine ubijena su 42 civila.

U Rudnici su ekshumirani posmrtni ostaci 28 žrtava iz Rezale.

Staro Čikatovo (opština Glogovac)

Tokom akcije „čišćenja terena“ koju su sprovele VJ i MUP, u Starom Čikatovu je 17. aprila 1999. godine ubijeno najmanje 27 civila.

U Rudnici su ekshumirani posmrtni ostaci 20 žrtava iz Starog Čikatova.

Donji Zabelj (opština Glogovac)

Prema rečima svedoka, pripadnici VJ su 12. maja 1999. godine uhapsili u Donjem Zabelju četiri civila i odvezli ih u pravcu Glogovca.

U Rudnici su ekshumirani posmrtni ostaci sve četiri žrtve iz Donjeg Zabelja.

Gladno selo (opština Glogovac)

Dana 27. maja 1999. godine u Gladnom Selu je ubijen civil Rrahman Nika (1946). Zločin je počinjen u vreme kada su se u Gladnom Selu nalazili pripadnici 3. motorizovanog bataljona 37. mtbr VJ.

Posmrtni ostaci Rrahmana Nike pronađeni su u Rudnici.

Tela civila ubijenih u Rezali bila su u nadležnosti Odeljenja za asanaciju 37. mtbr VJ. Komandant 37. mtbr VJ izdao je 5. aprila 1999. godine, na dan zločina u Rezali, naređenje za „asanaciju bojišta“, u kojem se nalaže „pronalaženje i sakupljanje ljudskih […] leševa [i] njihovo sahranjivanje“. Kapetan prve klase Rade Krsmanović i njegov zamenik major Hasan Čorbić, koji su bili na čelu odeljenja za asanaciju terena 37. mtbr VJ, izvestili su 13. aprila 1999. godine SUP Kosovska Mitrovica da se „u selu Rezale, u blizini seoskog groblja nalazi više tela, 30-40, koji su zatrpani zemljom i šutom, od strane pripadnika Vojske Jugoslavije“. Nakon što je istražni sudija 18. aprila 1999. godine konstatovao da je pronađeno više desetina tela u selu Rezala, ovim telima se gubi svaki trag, sve dok neka od njih nisu pronađena u masovnoj grobnici u Rudnici. 

Tela žrtava iz Starog Čikatova su meštani ubrzo nakon zločina sahranili u četiri različite grobnice, da bi ih početkom juna 1999. godine policija iskopala i odvezla u nepoznatom pravcu. Nije poznato šta se nakon zločina dešavalo sa telima iz Donjeg Zabelja i Gladnog Sela. 

Izbor dokumenata

Kiževak

Kamenolom „Kiževak“ nalazi se u opštini Raška, u blizini granice sa Kosovom, nekoliko kilometara severno od Rudnice. Na ovom lokalitetu se od 2015. godine vrše iskopavanja radi otkrivanja posmrtnih ostataka ubijenih Albanaca. Zahvaljujući snimcima iz vazduha, 16. novembra 2020. godine otkriveni su ljudski posmrtni ostaci. 

Iz masovne grobnice u „Kiževku“ ekshumirani su posmrtni ostaci devet žrtava. Delovi posmrtnih ostataka dve žrtve ranije su ekshumirani iz masovne grobnice u Rudnici.

Identifikovane žrtve su civili stradali u zločinu u Rezali koji je počinjen u akciji VJ i MUP-a, sprovedenoj pod komandom 37. mtbr VJ 5. aprila 1999. godine.

Foto: Irfan Ličina

Žrtve svih navedenih zločina čiji posmrtni ostaci nisu otkriveni ni na jednoj od pet lokacija masovnih grobnica u Srbiji do danas se vode kao nestale, ili su njihovi posmrtni ostaci pronađeni na Kosovu, uglavnom na lokalnim grobljima ili u masovnim grobnicama blizu mesta stradanja.

Spaljivanje tela

Osim skrivanja tela ubijenih civila u masovne grobnice na teritoriji Srbije, postoje i indicije da su tela spaljivana na više lokacija u Srbiji i na Kosovu.

Mačkatica je aluminijumski kompleks kod Surdulice, na jugu Srbije. Informacije dobijene iz više nezavisnih izvora govore da su tela ubijenih Albanaca u Mačkatici spaljivana u najmanje dva navrata, 16. i 24. maja 1999. godine, a da je ceo proces obezbeđivala jedinica Državne bezbednosti Srbije „Crvene beretke“, pod komandom Milorada Ulemeka Legije. U operaciju su, prema navodima, bili uključeni kako pripadnici Državne bezbednosti i policije, tako i direktori preduzeća „Mačkatica“ i „Simpo“. 

Tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčevič je u aprilu 2005. godine posetio fabriku u Mačkatici povodom tvrdnji o spaljivanju tela. Rezultat ove istrage nije poznat javnosti, i nijedna optužnica nije podignuta. 

Slobodan Maksimović, pisac i oficir JNA u penziji, u rukopisu knjige „Crtice“ – u delu koji je pisan „prema istinitom događaju iz 1999. godine“ – izneo je informacije da su tela 21 Albanca spaljena u kombinatu „Feronikl“ kod Glogovca. U „Feroniklu“ su još od 1998. godine bile smeštene Posebne jedinice policije Srbije.

Tužilaštvo za ratne zločine do danas nije sprovelo istragu o spaljivanju tela u „Feroniklu“.

Nedeljnik „Vreme“ objavio je 21. juna 2001. godine ispovest neimenovanog vozača hladnjače koji je tvrdio da je 1999. godine „napravio desetak tura Kosovo-Bor“, prevozeći leševe sa različitih lokacija do borske topionice bakra, gde ih je na ulazu predavao policiji. O dovoženju tela kamionima u topionicu Bor govorili su i Ivan Pajić, preduzetnik iz Bora, i njegov otac Drago Pajić, čija se firma nalazila naspram ulaza u topionicu Bor.

Nema informacija da su istražni organi proverili informacije o spaljivanju leševa u Boru. 

Učesnici skrivanja zločina

Operacija uklanjanja tela ubijenih civila isplanirana je u samom državnom vrhu, to jest u kabinetu predsednika SRJ Slobodana Miloševića, a njegova uputstva su potom sprovođena policijskom linijom rukovođenja – od ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića nadole. Iako su za operativno sprovođenje naređenja bili prvenstveno odgovorni visoko- i srednjerangirani policijski oficiri, u operaciji je učestvovala i VJ, kao i jedan broj civila, radnika javnih preduzeća.

Planeri operacije

Slobodan Milošević je bio predsednik SRJ i, od uvođenja ratnog stanja, vrhovni komandant oružanih snaga SRJ. U martu 1999. godine, na sastanku sa visokim državnim funkcionerima, Milošević je izdao nalog da se „preduzmu mere kako bi se uklonili već sahranjeni leševi albanskih civila“. 

Milošević je pred MKSJ bio optužen, između ostalog, za zločine koji su tokom sukoba na Kosovu počinjeni nad kosovskim Albancima. Milošević je preminuo pre završetka procesa, 11. marta 2006. godine, u Pritvorskoj jedinici MKSJ u Sheveningenu.

Vlajko Stojiljković je od 1997. pa do oktobra 2000. godine bio ministar unutrašnjih poslova Srbije. Miloševićev nalog za operaciju skrivanja tela izdat je upravo njemu. Stojiljković je za sprovođenje naloga u delo odredio generale Dragana Ilića i Vlastimira Đorđevića. Đorđević je prilikom saslušanja u MKSJ tvrdio da je tokom operacije premeštanja tela bio u stalnoj komunikaciji sa ministrom.

Stojiljković je bio optužen pred MKSJ za zločine počinjene nad kosovskim Albancima tokom sukoba na Kosovu. Nikada nije uhapšen, jer je izvršio samoubistvo u Beogradu u aprilu 2002. godine.

Vlastimir Đorđević je od 1997. do 2001. godine bio načelnik Resora javne bezbednosti MUP-a Srbije. Radomir Marković je tvrdio da je Vlastimir Đorđević na sastanku kod Slobodana Miloševića u martu 1999. godine „otvorio kao problem pitanje uklanjanja albanskih leševa, kako bi se uklonile sve moguće civilne žrtve koje bi mogle postati predmet istraživanja Haškog tribunala“. Đorđević je od ministra Stojiljkovića, zajedno sa Draganom Ilićem, preuzeo na sebe sprovođenje operacije u delo i učestvovao je u praktično svim njenim segmentima.

Tokom žalbenog postupka pred MKSJ, Đorđević je u jednom podnesku prihvatio odgovornost za učešće u pokopavanju i sakrivanju leševa u Batajnici i priznao da je znao za pokopavanje kod jezera Perućac, ali je nastojao da svoju ulogu umanji. Žalbeno veće je odbacilo njegovu tvrdnju da je uloga koju je imao u operaciji prikrivanja zločina prvostepenom presudom „precenjena“. Đorđević je pravosnažno osuđen na 18 godina zatvora i kaznu trenutno izdržava u Nemačkoj.

Radomir Marković je bio načelnik Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije od 1997. godine. Marković je bio prisutan na sastanku kod Miloševića u martu 1999. godine na kojem je nastao plan za prikrivanje zločina, što govori u prilog tvrdnji da je RDB bio uključen u ovu operaciju. 

Radomir Marković osuđen je u Srbiji zbog više političkih ubistava na 40 godina zatvora i trenutno služi kaznu.

Organizatori operacije

Dragan Ilić je 1999. godine bio načelnik UKP MUP-a Srbije. Na sastanku kod ministra Vlajka Stojiljkovića, Dragan Ilić i Vlastimir Đorđević zaduženi su za realizaciju naloga Slobodana Miloševića o uklanjanju tela. Ilić je u nekoliko navrata odlazio na Kosovo i imao aktivnu ulogu u operaciji sakrivanja tela. Na sastanku Štaba MUP-a za KiM 4. maja 1999. godine u Prištini Ilić je naveo sledeće: „Za saniranje teritorije je sačinjen Plan koji je podeljen svim OKP SUP-a i on određuje i definiše jasne zadatke“ – čime je potvrdio i postojanje plana i svoju ulogu u operaciji.

FHP je 31. avgusta 2015. godine uputio zahtev za pristup informacijama od javnog značaja MUP-u Srbije, sa pitanjem da li je Dragan Ilić i dalje zaposlen u MUP-u Srbije, ali je MUP odbio da odgovori uz obrazloženje da „ne raspolaže traženom informacijom“.

Vladimir Aleksić je bio načelnik Kriminalističko-tehničkog centra, a Desimir Radić načelnik Odeljenja za privredu MUP-a Srbije. Po tvrdnji Slobodana Borisavljevića, šefa kabineta Vlastimira Đorđevića, oni su, zajedno sa Draganom Ilićem, upućeni na Kosovo za potrebe „asanacije terena“. FHP ne raspolaže informacijama o njihovim specifičnim ulogama u operaciji skrivanja tela. 

Aleksić i Radić su stekli uslove za starosnu penziju i od 2004. godine obojica su penzioneri MUP-a Srbije. 

Goran Radosavljević Guri je bio član Štaba MUP-a za KiM i komandant Operativno-poternih grupa. Tokom sukoba na Kosovu bio je nadležan za obuku u Nastavnom centru u Petrovom Selu, gde su pokopana tela dovezena sa Kosova, a nakon jula 1999. godine, u vreme kada su tamo ubijena trojica braće Bytyqi, upravljao je celim Nastavnim centrom. Radosavljević je tokom dopremanja tela sa Kosova boravio u Nastavnom centru u Petrovom Selu i, u najmanju ruku, bio upoznat sa celom operacijom.

Goran Radosavljević Guri je danas policijski penzioner i član Glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke. Dana 30. juna 2021. godine odlikovan je plaketom Žandarmerije, u znak zahvalnosti za uspešnu saradnju.

Petar Zeković je od 1997. do 2000. godine bio jedan od šest pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića. Božidar Protić, radnik MUP-a koji je prevozio tela, tokom svedočenja pred MKSJ tvrdio je da je za vreme ove operacije bio u stalnom kontaktu sa generalom Zekovićem. Takođe, Dragan Bašanović, Zekovićev vozač, učestvovao je u dovoženju i pokopavanju leševa u Centru „13. maj“ u Batajnici.

Zeković je penzionisan 2000. godine sa mesta pomoćnika ministra unutrašnjih poslova.

Ostali pripadnici MUP-a

U operaciji skrivanja tela učestvovali su i mnogi drugi pripadnici MUP-a. Skoro svi su nakon operacije pa do penzije nastavili da rade u MUP-u, a neki su i napredovali nakon učešća u premeštanju tela. 

Oficiri VJ

Naređenje za asanaciju terena od 31. marta 1999. godine komandanta Prištinskog korpusa Vladimira Lazarevića njega i komandante brigada kojima je naređenje upućeno svrstava u redorganizatora koji su sprovodili nalog za skrivanje tela. Značajnu operativnu ulogu u uklanjanju tela imali su komandiri odeljenja za asanaciju i njihovi pomoćnici. Ministarstvo odbrane odbilo je sve zahteve FHP-a za dostavljanje informacija o tome ko su bili komandiri i zamenici komandira odeljenja za asanaciju unutar brigada VJ na Kosovu, pod izgovorom da se radi o tajnim podacima.

Vladimir Lazarević pravosnažno je osuđen pred MKSJ zbog zločina nad kosovskim Albancima na 14 godina zatvora. U decembru 2015. godine pušten je na slobodu. U oktobru 2017. godine bio je gostujući predavač na Vojnoj akademiji u Beogradu. Učestvuje u državnim ceremonijama obeležavanja značajnih godišnjica i gostuje u emisijama Radio televizije Srbije na temu rata na Kosovu. 2021. godine proglašen je za počasnog građanina gradske opštine Pantelej u Nišu.

Direktni učesnici operacije

U operaciji skrivanja tela direktno su učestvovale stotine pojedinaca iz različitih struktura. Među njima je veliki broj policajaca, pripadnika VJ, TO i Civilne zaštite koja je bila u nadležnosti Ministarstva odbrane, ali i civila koji su bili plaćeni ili primorani da učestvuju u pojedinim segmentima operacije. Neki od njih su svedočili pred MKSJ i pravosuđem Srbije.

Izbor dokumenata

Dokazi o premeštanju tela sa Kosova u Srbiju i njihovom pokopavanju u tajne grobnice izvođeni su u dva predmeta pred MKSJ (Šainović i drugi i Đorđević), a o tome su određeni dokazi izvođeni i pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, takođe u dva predmeta (Suva Reka i Bitići/Bytyqi). Na domaćim suđenjima, svrha ovih dokaza je bila samo da se utvrdi gde su tela ubijenih u konkretnim zločinima. MKSJ je ovu operaciju tretirao kao jedan od pokazatelja udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem izmene etničkog sastava stanovništva Kosova.

Memorijalizacija

Ignorisanje i ćutanje o tajnoj operaciji uklanjanja tela je zvanična politika sećanja na ovaj zločin. Ni na jednoj od lokacija na kojima su otkrivene masovne grobnice ne postoji spomen obeležje koje bi podsećalo na činjenicu da su tu, u tajnoj državnoj operaciji, pokopana tela stradalih u zločinima počinjenim od strane VJ i MUP-a Srbije na Kosovu. Poligon u Batajnici na kojem su pronađene masovne grobnice i dalje koriste pripadnici MUP-a. Nijedan državni zvaničnik Srbije, uprkos brojnim pozivima civilnog društva, nije odao poštu albanskim žrtvama čija su tela ekshumirana iz masovnih grobnica.

FHP je 2017. godine pokrenuo inicijativu za osnivanje memorijalnog centra na mestu otkrivanja tela u Batajnici, koji bi omogućio pamćenje žrtava i doprineo širenju istine o zločinima koji se ne smeju ponoviti. Peticiju za osnivanje memorijalnog centra je potpisalo 3587 ljudi, ali državne institucije ignorišu ovaj poziv. Inicijativa za batajnički memorijal postoji kao mesto sećanja u virtuelnom prostoru, na kojem su javnosti predstavljene činjenice o događajima vezanim za batajničke grobnice.

O operaciji skrivanja tela snimljena su dva filma – dokumentarac „Dubina dva“, u produkciji FHP-a i Non Alligned Films-a, i igrani film „Teret“. 

Trenutno se još 1.642 osobe, od kojih su većina Albanci, nalaze na evidencijama nestalih tokom rata na Kosovu.